Blog Glasa Amerike

Interaktivni forum redakcije Glasa Amerike na jezicima naroda BiH

10.12.2009.

Nobelova nagrada za mir, i rat

Piše: Džeilana Pećanin Allison


"Moja su postignuća mala, ako ih uporedite sa Martin Lutherom Kingom Jr., ili Nelsonom Mendelom. .. Ja isto tako vjerujem u riječi doktora Kinga da nasilje gotovo nikada ne donosi permanentni mir...Ali, bilo je, ima, i biće uvijek trenutaka kada će za jednu ili više zemalja korištenje sile biti ne samo neophodno, već moralno opravdano... "

 To je izmedjuostaloga, navodeći Bosnu kao primjer,  rekao američki predsjednik Barack Hussein Obama, primajući u Oslu Nobelovu nagradu za mir. Tek treći američki predsjednik koji je , dok je još na položaju, primio Nobelovu nagradu za mir (druga dvojica su Theodore Roosevelt, i Woodrow Wilson), Barack Obama je stao pred Nobelov Komitet svijetla obraza, smirena duha, i samouvjeren, jer zna da su 30 hiljada vojnika koje šalje u Afghanistan vjerovatno u ovom trenutku, veće obećanje i nada miru nego što je to bio, primjera radi, odlazak jednog drugog nobelovca, bivšeg američkog predsjednika Jimmy Cartera, Karadžiću na noge u jeku ratnih zločina u BiH. Veće obećanje i nada miru nego da je odlučio da ih ne pošalje.

 Po meni, govorim to ponizno i skromno, jer znam da se mnogi neće složiti, kako u Americi  tako i drugdje, dugo nije bilo osobe koja je više zaslužila Nobelovu nagradu za mir nego što je to Barack Obama. Za sve u što se upustio (zatvaranje Guantanama, reguliranje ispitivanja osumnjičenih za terorizam, pružanje šansi Iranu, savladjivanje Al Qiade na više frontova), zaslužio je priznanje, a oni koji misle da će se zaustaviti na tome, bez obzira što pruženu ruku mnogi ne žele prihvatiti, grdno se varaju, hvala Bogu.

 Svjestan je, kako je sam rekao ,da je pred njim još dugi put, i da je tek na početku teškoga rada na scvjetskoj sceni. Zna da kao čelnik velike sile, jednostavno mora pogledati u lice svijetu onakav kakav je, a ne onakav kakav bi mnogi željeli da bude.

 Mnogi bi željeli da rat nikada nije počeo, ali on je počeo. Počeo je, kako je sam Obama podsjetio, kao sukob koji Amerika nije tražila, a koji se dogodio kada su napadnuti New York i Washington.  Takodjer bi mnogi željeli da Afghanistan nije poprište krvi, bijede , i mučenih žena, ali  on to jest, i to zahvaljujući Talibanu , koji je streljao i kamenovao žene na stadionima, koji curicama nije dao ići u školu, koji je tu zemlju vratio dobrano u kameno doba, i onda obezbijedio utočište Al Qaidi i Bin Ladenu.

 Da li bi Nobelovu nagradu za mir Barack Obama zaslužio da je povukao sve snage iz Afghanistana nakon što je došao u Bijelu Kuću, ostavljajući te ljude ponovno na milost i nemilost Talibanu, propadanju, i užasu? Da li bi je zaslužio da je odlučio ne poslati dodatnu vojsku, što bi dovelo da goreg ubijanja i stradanja i američkih vojnika, i afghanistanskih civila?

 Neki možda misle tako. Ja se , uz dužno poštovanje , nimalo ne slažem. Na čelu Amerike je čovjek koji temeljito vaga svaku važnu odluku koju mora donijeti,  ne zato što mu se ide u rat, nego zato što je rat pred njegovim vratima. On ujedno vraća onu ulogu Americi, koju je imala dugo vremena, kroz stoljeća, a to je odbrana nevinih, i pomoć nesretnima.

 "Nenasilni odgovor ne bi mogao zaustaviti Hitlerove armije.  Pregovori ne mogu uvjeriti lidere AL Qaide da odlože svoja oružja. Reći da je sila nekada nužna, nije cinizam, već priznanje povijesti kakva jest, nesavršenosti čovjeka, granica razumu. "

 Čestitamo na nagradi, gospodine Predsjedniče!

 

02.12.2009.

Odluka je donesena

Piše: Davor Devčić

“Ovu odluku nisam donio lako, ali sam je donio jer sam uvjeren da je naša sigurnost povezana sa prilikama u Afganistanu i Pakistanu, gdje je epicentar nasilnog ekstremizma koji provodi Al-Qaida. Sa te lokacije smo krvnički napadnuti 11. Septembra 2001.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barack Obama je sinoć  objavio dugo očekivani put put naprijed za Afganistan. Govoreći u sali svjetski poznate vojne akademije West Point, savezna država New York, pune kadeta i budućih i trenutnih oficira američkih oružanih snaga, od kojih će mnogi i biti poslati u ovaj rat, američki predsjednik je u nekoj vrsti (uglavnom) mračne tišine govorio oko 35 minuta, djelujući odlučno, i, kako se činilo potpuno svjestan težine odluke:

“Revizija situacije u Afganistanu je završena. Nakon dugih konsultacija, ja, kao vaš vrhovni zapovjednik sam utvrdio da je u našem vitalnom nacionalnom interesu da u Afganistan uputim dodatnih 30,000 vojnika. Ovo treba da se desi i finalizira u prvom dijelu slijedeće godine - što je najbrži mogući tempo.”

Ova vojna pojačanja, u kojima su između ostalog četiri brigade kopnenih borbenih jedinica, i Marinaca će, po Obaminin riječima, “ojačati mogućnosti i ohrabriti afganistanske snage sigurnosti, kako bi se veći broj njih aktivno uključio u borbu, a što bi omogućilo stvaranje uvjeta da Sjedinjene Države prenesu odgovornost na Afganistance. Transfer američkih snaga iz Afganistana, ovisno od razvoja na terenu, bi mogao početi u Julu 2011. godine: “Nakon 18 mjeseci, naše snage će se početi vraćati kući. Te snage su nam sada potrebne da preuzmemo inicijativu u Afganistanu.

Obama je i spomenuo Vijetnam, iskoristivši priliku da odgovori onima koji prave paralele između američkog angažmana u toj zemlji, i sadašnjeg angažmana u Afganistanu, plemenske zemlje koja je primjera radi za trećinu veća od Iraka, živi desetljećima u ratu, i koja je porazila vojsku bivšeg Sovjetskog Saveza:

“U Afganistanu nismo sami – uz nas se bore 43 nacije, afganistanski pobunjenici ne uživaju potporu lokalnog stanovništva, i, uz sve to, iz Vijetnama nismo bili napadnuti, niti su u Vijetnamu kovali napade na Sjedinjene Države”, kazao je predsjednik dodajući da će se teroristi goniti gdje da bili, u  Somaliji i Jemenu – gdje god se kriju” .

Sa nuklearno naoružanim Pakistanom, Al-Qaida i drugi ekstremisti teže da se domognu tog naoružanja. “Mi imamo svaki razlog da vjerujemo da će ga i upotrijebiti...Konačni cilj i nas i naših saveznika i prijatelja ostaje isti – uništiti, poraziti Al-Qaidu ,i u Afganistanu i u Pakistanu

Predsjednik Obama je procijenio da će dodatni vojni angažman Sjedinjene Države koštati oko 30 milijardi dolara, obećavajući američkom narodu da se takve stvari neće kriti te da će biti u stalnim konsultacijama s Kongresom po tom pitanju.

Pri kraju govora, američki predsjednik se osvrnuo na prošlost i na budućnost, priznavajući da su Sjedinjene Države tu i tamo napravile greške, ali i insistirajući na tome da je odgovornost Sjedinjenih Država na svjetskoj sceni “stalna i ogromna, te podsjećajući da su  u proteklom stoljeću američki tehnološki napredak i napredak u stvaranju i održavanju elementarnih humanitarnih potreba, poput npr. čiste vode, “na nivou kojeg ljudska rasa ne tako davno nije mogla ni zamisliti”. Obama je ujedno podsjetio na bezbrojne situacije u kojima su Sjedinjene Države lile krv kako bi pomogli drugima, aludirajući na moralnu moć kao ključni faktor američke moći:

Ono za što smo se borili, za što se borimo, za što ćemo se nastaviti boriti je bolja budućnost naše djece i unuka. Vjerujemo da će njihov život biti bolji ako djeca i unuci drugih zemalja i naroda budu mogla živjeti u slobodi i otvorenih mogućnosti, naglasio je na kraju obraćanja naciji predsjednik Obama.

24.11.2009.

Ko je major Hasan?

Otkako je major u američkoj vojsci, i vojni psihijatar, Nidal Malik Hasan, otvorio vatru po vojnicima u kasarni Fort Hood, usmrtivših njih 13-toro, u medijima, kako američkim , tako i stranim traje rat oko toga treba li  Hasana nazivati teroristom, ili je nešto drugo u pitanju.

 

To je pitanje izlišno. Naime, čak da Hasan nije Musliman, I čak I da nije pred ubojstvo uspostavio vezu s odredjenim islamskim militantnim grupama, otvorivši vatru po 13 ljudi od kojih većinu najvjerovatnije uopće nije ni poznavao, , taj se čovjek neumitno svrstao u kategoriju teroriste. To prvo, a drugo:

 

Ma  koliko neki htjeli okrenuti vodu na vodenicu koja melje tvrdnje poput post traumatskog stresa ( iako Hasan nikada nije bio u ratu), ili osjećanja izoliranosti i uvrijedjenosti, činjenica je da je major Hasan pred povlačenje obarača uzviknuo Allahu Ekber, činjenica je da je odnedavno povezan s odredjenim militantnim grupama, i činjenica je da je , umjesto da vojnicima koji su dolazili kod njega po pomoć i razumijevanje to i ponudi, on nudio  - prijelazak na islam.

 

Promovirati svoju vjeru i misionariti nije nelegalno. Nelegalno je medjutim, za to koristiti vrijeme za koje te vlada kod koje si uposlen plaća kako bi radio nešto sasvim drugo. Ali , to je najmanji od svih problema u ovom slučaju, iako je Hasanovim nadredjenima trebao u glavama upaliti crvenu lampicu.

 

Rodjaci majora Hasana sa Zapadne Obale  pokušavaju , po vlastitim riječima, oprati svoje ime , tražeći se da se Hasan ne naziva teroristom, dok se ne utvrdi pravda na sudu. Njihov argument je kako Hasan zapravo nije bio religiozan sve donedavno, kako je volio Ameriku, i svoj posao.  Ja bih rekla, tim gore! Da je bio istinski Musliman, ne postoji ništa na svijetu što bi ga moglo natjerati da poubija 13 ljudi - kolega u kasarni. Da je bio istinski Musliman , ne bi se koristio Allahovim imenom pred nego što će oduzeti 13 života ljudi koji mu osobno nisu ništa nažao učinili, medju njima jednu trudnu ženu.

 

Možda su ga zlostavljali. Niko ne radi takvo što bez razloga. Ljudi ponekad ubijaju vlastitu braću sa razlogom. Ništa se ne dešava bez razloga, kaže stanovnik El Bireha, odakle su Hasanovi porijeklom, Moussa Al Ayan.

 

Tačno, gospodine Al Ayan, ništa se ne dogadje bez razloga, samo što su neki razlozi valjani , a neki ne vrijede ni pišljiva boba. Upravo takav je razlog koji je američkog majora, i neuropsihijatra, Nidala Malika Hasana, naveo da udje u jednu od prostorija kasarne, i otvori vatru po ljudima, kako bi ih što više poubijao.

 

18.11.2009.

Mamogram, ili ne....pitanje je sad

Ove je nedjelje specijalni ekspertni tim koji je unajmila vlada Sjedinjenih Država, nakon dugih istraživanja, donio nove preporuke i smjernice kada je u pitanju rak dojke: vladina grupa kaže da za većinu žena mamogram treba raditi poslije 50-e godine života, a ne 40-e kao što se prije savjetovalo, i svake dvije godine, umjesto svakegodine,kako se ranijepreopručivalo.

Reakcije se protežu , najblaže rečeno, od potpunog odobravanja, do potpunog šoka neodobravanja. Svi američki mediji, elektronski i pisani, se već nekoliko dana bave temom, pozivajući brojne liječnike i naučnike da komentiraju ove nove preporuke vlade, i pitajući: Da li ove nove smjernice možda imaju veze sa predstojećom reformom zdravstvenog osiguranja i brige u Americi? Da li će sutra, možda, ženi koja je napipala tvrdu kvržicu u prsima, i nakon neprospavane noći, otišla ljekaru tražeći da joj pripiše mamogram, taj mamogram biti zanijekan,jer je mladja od 50 godina, i nije u rizičnoj grupi?!

S druge strane , postoji cijela jedna struja znanstvenika i liječnika , do sada smatranih vrlo nekonvencionalnim, koji tvrde da odredjeni, ne veliki procenat žena, koje nisu u rizičnoj grupi, rak dojke dobiva usljed bespotrebnog , višegodišnjeg izlaganja radijaciji mamograma, i koji uzbudjeno klikču da je ovo trenutak na koji se godinama čeka, te da je vlada učinila dobro.

Činjenica je da ni jedni ni drugi nisu u potpunosti u pravu, ali ni u krivu.

 Naime, ne radi se o vladinim smjernicama, već o timu izuzetno uglednih znanstvenika i ljekara, s najprestižnijih američkih univerziteta, koje je vlada unajmila da urade ovakvu studiju. Osim ako niste zagovornik vječite teorije zavjere Washingtona, za vjerovati je da se radi ne samo o vrhunskim stručnjacima, nego i o potpuno neovisnim naučnim djelatnicima, za koje je je znanost svetinja, i teško da se daju zavesti u lažne odgovore zdravstvenom ili bilo kojom drugom reformom, bilo koje administracije u Washingtonu. Dakle, to je ono gdje ni zagovornisi ni protivnici novih smjernica nemaju pravo.

Medjutim, istodobno i jedni i drugi imaju pravo. Dokazano je bezbroj puta da rano otkrivanje raka dojke zaista može spasiti život žene (ili ga istinski produžiti), a takodjer je logično da , ukoliko žena , ne daj Bože, napipa nešto sama, treba uslijediti liječnički pregled, uključujući mamogram, bez  obzira što nije u rizičnoj grupi.

I ovi drugi, dokazano je , imaju pravo, jer statistike su pokazale da odredjeni procenat žena dobije rak usljed izloženosti radijaciji.

Puno informacija, mnoge od njih konfliktne, i , kao žena, mogu reći, da nije lako odlučiti . Možda se najbolje pozvati na doktoricu Nancy Sneiderman, sa američke mreže NBC, koju sam jutros čula kako kaže:
Trebamo , u razumnoj mjeri, naravno, osluškivati svoje tijelo, i ako nam se nešto istinski učini sumnjivim, potražiti mišljenje stručnjaka. Niti jednu preporuku  ne treba pratiti slijepo, kada je vlastito zdravlje u pitanju...
Ipak ne dozvolite sebi, majke, sestre, i supruge, mlade djevojke, i one ne baš tako mlade, da vas zavede strah. U njega su velike oči, i vrlo često vide onoga i čega nema.



13.11.2009.

Trenutak za Afghanistan

Afganistan. Američki predsjednik Obama je teške posljedice osmogodišnjeg rata vidio lično i neposredno, kada je pretprošle sedmice odao počast osamnaestorici američkih vojnika poginulih u Afganistanu. Surova realnost se u 18 kovčega pokrivenih američkim zastavama, pokazala pred predsjednikom koji razmatra da li da pošalje još na desetine hiljada vojnika u zemlju  u kojoj, pored američkih i NATO vojnika ginu i Afganistanski civili – ponekad od NATO bombi, ali i puno češće i surovije od napada i poduhvata Talibana i drugih ekstremista. To američki  predsjednik također uzima u obzir pred njegovu skoru odluku.

 

Nakon terorističkih napada na New York i Washington, tadašnji američki predsjednik Bush je Talibanu dao ultimatum da predaju Osamu bin Ladena i njegove bliže suradnike, ili da se suoče sa američkim vojnicima. Taliban je ultimatum ignorisao, i slijedila je Amerikancima predvođena invazija, koje je nakon par sedmica zbacila Taliban s vlasti. Bushova administracija je međutim ubrzo nakon toga izvršila invaziju na Irak, i, kako kažu kritičari, zapostavila Afganistan, koji je iz godine u godinu ulazio u sve veću krizu – i sigurnosnu i političku. Esktremisti su u sve većem broju slobodno prelazili iz Pakistana u Afganistan, i obrnuto, dok je vlada predsjednika Hamida Karzaija također postepeno gubila kredibilitet , kako kroz navode o korupciji i ne-efikasnosti, tako kroz realnost  sadašnjeg Afganistana, u kojem  obični Afganistanci već desetljećima nakon što su se snage bivšeg Sovjetskog Saveza povukle,  preživljavaju tako što obećaju lojalnost onome koji na kraju još uvije stoji .

 

Američka administracija razmatra da li da nastavi ovaj rat, šaljući veliki broj novih vojnika, ili da ga prepusti  ruke komandos-racija i sličnih operacija manjih dimenzija. Treće opcije nema.  Medjutim, vremena nema, i svaki propušteni dan, u kojem odluka nije donesena, odnosi nove živote, američke, i afghanistanske.

Američki predsjednik  analizira, trpeći kritike s obje političke strane, kako bi donio najbolju moguću odluku , jer više popravke neće biti. Ipak, uz položaj na kakvom je gospodin Obama, ide I to da se ponekad moraju donijeti najteže moguće odluke. Njegov trenutak za to je došao sada.

 

 

 

 

06.11.2009.

Od pada Berlinskog zida...

Piše: Davor Devčić

 

Evropa u 20. stoljeću. Dva svjetska rata, slom Nacizma ,hladni rat, pad komunizma, raspad Jugoslavije, četiri dokumentovana genocida (Holocaust, Kambodža,  Bosna i Hercegovina, Ruanda);  mnogi će se složiti- stoljeće užasa, iz kojega je iznikao novi svijet i nove noćne more – noćne more poput Darfura i globalnog rata protiv terorizma.

 

9.novembra je tačno 20 godina od pada Berlinskog zida. Njemačka Kancelarka Angela Merkel je 3. Novemra ušla u istoriju, postavši  prvi lider Ujedinjene Njemačke koji se obratio zajedničkom zasjedanju američkog kongresa. Merkel, koja je odrasla u komunističkoj istočnoj Njemačkoj, je rekla da nikada nije mislila  da će jednoga dana stajati pred američkim kongresom kao lider ujedinjene i slobodne zemlje:

 

“Ni u snu nisam mogla pomisliti, prije 20 godina, prije pada berlinskog zida, da bi ovo moglo biti moguće. Tada nisam mogla zamisliti ni putovanje u Ameriku, a kamoli mogućnost da ću jednog dana stajati ovdje pred vama.“

 

Merkel je dodala da u ovim istorijskim trenucima svijet ne smije zaboraviti izazove današnjice, izdvojivši Iran  i njegove nuklearne ambicije kao primjer.

S druge strane, dio onih koji su dočekali da se sruši zid, I skine željezna zavjesa izmedju njihovih sivih domovina, I blještavosti zapada u koji su sa žudnjom svojedobno gledali, našao se u šoku. Tačno je, blještavost , bogatstvo, izobilje, sve to postoji na zapadu, ali zasigurno ne visi na drveću, spremno da se ubere.

 

Primjer:


Nekadašnji madjarski graničnik Gyula Szemerics pozdravlja slobodu koju je izborila Mađarska, ali kaže da je razdoblje koje je nastupilo poslije komunizma donijelo ekonomske nedaće.

 "Sada kada nedaće dolaze jedne za drugom, kao otac, osjećam se kao da situacija postaje sve gora i gora i da se napredak koji smo očekivali nije dogodio."

 

Međunarodna škola biznisa u Budimpešti, uči ljude o kompeticiji, xafsingu i inovacijama.

Osnivač škole, prorektor Istvan Tamas, kaže da su promjene koje su nastupile poslije komunizma teško pale starijim generacijama.

 

Osnivač Međunarodne škole biznisa, prorektor Istvan Tamas

"Za one koji su rođeni u novoj eri, ili su bili jako mladi, tranzicija je bila prirodna. Za njih nije bilo promjene."

 

Mnogi u postkomunističkim društvima kažu da se mladi bolje nose s nezaposlenošću, nego stariji koji su navikli na zagarantirane poslove u komunizmu.

Istodobno, s druge strane:

47-godišnji poslodavac Zsolt Cserhalmi je kupio zgradu ovdje prije deset godina, za svoj mali biznis, Plastiprint, koji se bavi tiskanjem znakova i logova na majice, šolje, olovke, čak i kecelja za frizerske salone.

"Šire gledajući, šteta je da je tolika tvronica bankrotirala, međutim za mene je to bila dobra prilika da kupim cijeli kompleks po jako niskoj cijeni."

 Cserhalmi tvrdi da bi njegov biznis bio nemoguć u vrijeme komunizma, jer je tadašnja vlada zabranila privatno vlasništvo nad biznisima koji se bave tiskanjem i kopiranjem.

 

 

U čemu je problem ? Da li u duboko ukorijenjenoj nenaviknutosti na rad, i naviknutosti da se država brine za sve, što se plaća slobodom govora i drugim slobodama, ili je problem u prebrzom odvijanju dogadjaja, prebrzom prijelasku s jednoga sistema na drugi , toliko prebrzo da mnogi ne mogu uhvatiti ritam i pridružiti se trci naprijed? A možda je odgovor u surovosti kapitalizma, i nemilosrdnosti konkurencije, kako sugeriraju neki?

 

Trebat će još najmanje dodatnih 20 godina da se iskristalizira odgovor na to . Do tada, dio onih starijih, odraslih u komunizmu, će se s nostalgijom sjećati besplatnih vremena, a dio onih super mladih će biti spreman raditi po 16 sati dnevno, ići preko mrtvih da se dočepa najbolje pozicije u novoj kompaniji. Ipak, najveći dio i jednih i drugih će se nastojati što bezbolnije prilagoditi novim uvjetima života i rada, hodeći zlatnom sredinom, i pokušavajući postati integralnim dijelom svoje nove, stare zemlje.
30.10.2009.

All creatures, big and small...

Piše :Džeilana Pećanin Allison


"Veličina jednoga naroda i njegov moralni napredak se mogu izmjeriti po načinu na koji taj narod tretira životinje."

"…Smatram da, što je stvorenje bespomoćnije, ono više zaslužuje da ga čovjek zaštiti od okrutnosti drugog čovjeka."

Mahatma Gandhi

 

Kada društvo počne napredovati, politički i socijalno, tendeciju napredovanja uobičajeno imaju sve sfere toga društva, uključujući i tretman životinja.

 

Odnos prema životinjama na području Balkana je uznapredovao u posljednjih 20 – tak godina, pogotovo otkako je Internet u potpunosti izmijenio način razmjene komunikacija medju ljudima. Taj odnos i tretman, su medjutim, još uvijek , prilično loši, najblaže rečeno.

 

Sjećam se kada mije moj prijatelj, i Predsjedatelj Društva za prevenciju okrutnosti prema životinjama, svima poznat po nadimku Veljo Pas, jednom ispričao :

Gori od onih koji ne pomažu bespomoćnim životinjama, su mi oni koji , uz to što ništa ne čine da pomognu, još smatraju da imaju pravo dijeliti  moralne savjete. Tako mi jedan komšija u zgradi , kada me je vidio kako unosim prebijenoga psa  s ulice, rekao Troše se pare na to, a ima djece ostale siročadi iz rata...A ja sam mu rekao, ja sam odabrao da pomažem ovim bespomoćnim bićima, a pošto ti ne pomažeš njima, uzmi ti siroče pa ga usvoji, i birni se za njega...

 

Veljo, i sam otac, voli djecu kao i ja, i vi mnogi koji ćete pročitati ovaj tekst. Plemenit je i pošten čovjek, što pokazuje način na koji je proveo cijeli svoj život. Šta više, svoju dobrotu i ljudskost je krunisao svojom bepoštednom borbom za bespomoćne, ulične životinje. Od Sarajeva, u kojem su, kao i širom Balkana, uostalom , harali šintori ubijajući lutalice pse i mačke na najgori, krvavi način, je napravio relativno, kada su životinje u pitanju, civilizirano mjesto, s prihvatilištem - azilom, kakav je takav je, i kroz medijsku kampanju uspio podići svijest mnogih na nivo sa kojeg pobrinuti se za napušteno mače, ili ranjenog psa, ne označava gradsku budalu, već civilizirano i plemenito ljudsko biće.

 

U Srbiji je gore ( moja dobra prijateljica vodi maleni azil za mace, pa znak muke iz prve ruke), a u Hrvatskoj bolje. U Sloveniji je, pretpostavljam jako dobro. Za ostale balkanske zemlje znam tek preko interneta, ali je činjenica da azili za ulične ili napuštene životinje više nisu nepoznanica, kako je to bilo ranije.

 

Nakon što se zaštite oni najbrojniji, pse i mačke, potrebno je nastaviti borbu u cilju zaštite divljih životinja. To obično započinju pojedinci, ili grupe, kakva je Veljina, ili NOA iz Banja Luke, ali se mora država pridružiti , fondovima i podrškom.

 

Znam da će neki i pomisliti: Ma ova se država ne brine ni o ljudima, a kamoli o životinjama... To , po mom skromnom mišljenju, nema nikakve veze, i jedno ne bi smjelo isključivati, ali ni uvjetovati, drugo. Kao što reče Gandhi , što bespomoćnije, nevinije stvorenje, to veća potreba, moralna, ljudska i Božija, da se zaštiti...A jedan od načina da zaštitimo svoju rodjenu djecu, učinimo nešto kako bi postali bolji, pošteniji, plemenitiji ljudi, jest da ih naučimo kako da stanu u zaštitu onih najbespomoćnijih.

 

 

21.10.2009.

Butmir

Još jedna runda butmirskih razgovora završena je , praktički, ničim. Kada medjunarodni zvaničnici – posrednici u razgovorima kažu nešto u stilu Ima odredjenog napretka , učinjen je pomak naprijed, a nisu u stanju navesti niti jednu jedinu konkretnu stvar u kojoj istinski jest ostvaren napredak , onda je jasno da se radi o tek još jednom u nizu besplodnih sastanaka, koji , eto , traju i traju dugih 14 godina .

Gore od te činjenice je činjenica koju je jučer  podcrtao premijer R. S., Milorad Dodik, koji predloženi paket smatra neprihvatljivim, čak i kao osnov za razgovore.

„ Tokom sastanka razgovarali smo o principima. Bilo je dijametralno suprotnih stavova i mislim da su razlike daleko veće nego što su bile ranije , kazao je Dodik.

 Predsjedniku Stranke demokratske akcije Sujemanu Tihiću  su rješenja koja su ponudili Evropska unija i SAD uvjetno prihvatljiva.

Zato što smo birali šta ćemo ispoštovati iz Daytonskog sporazuma,  I zbog toga smo danas ovdje I imamo situaciju kakva jest. Dakle, tolerisanje kršenja Daytonskog sporazuma nas je dovde dovelo!, kazao je dr. Silajdžić, što takodjer govori o njegovom doživljaju razgovora.

 

Iako su razgovori u Butmiru vođeni u pozitivnom ozračju, početna stajališta političkih stranaka o ustavnoj reformi bila su toliko različita da je izlišno očekivati bilo kakav napredak,ocijenio je predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović.

 

 Predsjednik Socijaldemokratske partije BiH Zlatko Lagumdžija izjavio je nakon današnjih razgovora u Butmiru da je veći optimist bio jučer nego što je to danas.

 

Nakon ovakvih izjava nekima, koji se i dalje nadaju ostaje gorak ukus u grlu, i polako se šunja beznadje. Mnogima drugima ništa nije neobično, jer ništa drugo nisu ni očekivali.

 

Jasno je da , ukoliko netko moćan ne lupi jednom za svagda šakom po stolu, i ne spasi državu Bosnu, ona ostaje na neizvjesnom putu, i staklenim nogama, najblaže rečeno. Taj neko zasigurno nije Carl Bildt, niti James Steinberg. Nije ni američki predsjednik Barack Obama. Jedino šaka skupljena od stotina hiljada ruku Bosanaca i Hercegovaca , kojima su puni kapa i oba džepa, može potresti stol za kojim sjede ljudi koji se nikada neće moći ništa dogovoriti. A tada se neće potresti samo stol.

 

21.10.2009.

Zbor o jednoj vijesti

Prije jedan dan je na tzv. kućnoj žici Glasa Amerike izašla ovakva vijest:

"Poslovni lideri više ne smatraju da je americka ekonomija najkonkurentija u svijetu. Prema izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma za 2009/10, prvo mjesto preuzela je Švicarska. Sjedinjene Države su izgubile čelnu poziciju  poziciju zbog, kako se ističe u istraživanju, uloge u svjetskoj finansijskoj krizi i sve veće zaduženosti. Švicarska je pohvaljena zbog održavanja relativno stabilne ekonomske sredine, iako su najveće banke bile teško pogodjene ekonomskom krizom. Singapur je zauzeo treće mjesto, dok je poslije Švedske, četvrte na listi najkonkurentnijih ekonomija svijeta, Danska, koja je za godinu dana skliznula dva mjesta. Dansku prate Finska, Njemačka, Japan, Kanada i Holandija.

Najveće ekonomije u razvoju, poput Kine, Brazila i Indije zabilježile su poboljšanje u odnosu na prošlogodišnje istraživanje, dok je Rusija sa 51. pala na 63.mjesto. Od zemalja sa prostora bivše Jugoslavije najbolje pozicionirana je Slovenija koja se popela za pet mjesta, na 37. poziciju, dok se Crna Gora sa 65. uzdigla na 62. mjesto. Hrvatska je sada 72. nakon što je u poredjenju sa prethodnom godinom pala za čak 11 mjesta, a Makedonija je "skočila" pet mjesta, na 84. Srbija je na 93. mjestu u odnosu na 85-o prošle godine. Ispod Srbije su Albanija na 96. mjestu u odnosu na 108-o prethodne godine i Bosna i Hercegovina koja je 109. a bila je 107. Istraživanje je obuhvatilo 133 zemlje, a ocjenjivani su, izmedju ostalog, rad vlade, saobraćajna i telekomunikaciona infrastruktura, otvorenost za inovacije i zaštita intelektualnih prava."

Nešto nas je u svemu tome šokiralo, i cijeli smo dan u redakciji razgovarali o ovoj vijesti. Medjutim, kada sam došla kući i razmislila, shvatila sam da zapravo ništa nije čudno, a najmanje od svega to što je sterilna Švicarska prva, a BiH od 133 mjesta, na sto devetom. Ameriku je rat protiv terora financijski zakočio, a Wall Street pokušao iskoristiti situaciju i loviti u mutnom.

Lijepo stoji i Rusija, koju Putinove godine vlasti polako, ali sigurno motaju u crno. Životni vijek Rusa je sve manji, a biti aktivista za ljudska prava, tamo je doslovno opasno po život.

U relativno reguliranom haosu Barack Obama pokušava spasiti što se spasiti može. No, njegovi su popularnost i rating veći u inozemstvu nego u zemlji. I već se pogeo, podočnjake nemoguće sakriti, očekujem prve vidljive sijede za kojih 6 - 8  mjeseci.
Amerika mora ostati najpogodnija za vodjenje slobodnog biznisa - ne samo zbog biznisa, već zbog svega dobroga u svijetu, zbog utjehe za svakog čovjeka na zemlji , da postoji zemlja slobodne misli, slobodnihljudi, i , slobodnog tržišta.

Zato, neka je gospodinu Obami , kao i svima nama s njim, Bog na pomoći.

Objavljeno: 10.09.2009.

21.10.2009.

Amerika mora ostati Amerika, i u najtežim trenucima

Američki predsjednik Barack Obama je ove sedmice odobrio stvaranje nove jedinice za ispitivanje osumnjičenika za terorizam, tkzv. “HIG”, a koja će biti sastavljena od kombiniranih resursa raznih federalnih agencija, pod vodjstvom FBI-ja,  I direktno nadgledanje od Bijele Kuće.  Američka administracija je ujedno prošle sedmice imenovala specijalnog tužitelja kojem je zadato da istraži da li su agenti, uposlenici ili ugovarači sa CIA-om, prekršili zakone provodeći agresivne tehnike ispitivanja osumnjičenika za terorizam. Novoimenovani specijalni tužitelj John Durham je veteran jednako osjetljivih slučajeva, dok se čini se da je ovaj potez Bijele Kuće direktno motiviran rezultatima tek izdatog izvještaja glavnog inspektora CIA-e, u kojem se osim dobro poznatog “waterboarding-a”, ili simuliranog gušenja, opisuju slično surove taktike ispitivanja. Primjera radi, u izvještaju se navodi da su istražitelji CIA-e koristili tkzv. lažna smaknuća - rafale iz vatrenog oružja u prostoriji do one gdje je boravio osumnjičenik, pri čemu mu se kaže da je on slijedeći, dok je organizatoru napada od 11. septembra Khalidu Sheikhu Mohammedu navodno rečeno da će mu djeca biti nađena i ubijena ako bude još ijednog napada na Sjedinjene Države.

Na vijest o mogućnosti prosekucije pripadnika CIA-e, prvi oglasio bivši američki podpredsjednik Dick Cheney, koji je podsjetio na to da je predsjednik Obama obećao da će samo gledati naprijed, dok ovim, kaže Cheney sada kontradiktira samoga sebe, jer mu je pogled usmjeren unazad. Cheney je uz to i ocijenio da je jedini razlog Obaminoj naredbi o istrazi nemoć američkog predsjednika da se odupre pritiscima lijeve struje. Ovim se ugrožava daljnja sigurnost Sjedinjenih Država, kazao je bivši podpredsjednik Cheney te je  iskoristio priliku da pozove Obamu na javnu debatu.

Sve u svemu, dvije političke struje, uobičajena neslaganja; međutim, da li je CIA zaista, prema pod specijalnim uputama Ministarstva pravde, koje je odobrilo surove metode ispitivanja u 2002., prekšila američki zakon o zabrani korištenja mučenja? U nekim slučajevima vjerovatnojest, u nekim…vjerovatno može biti pitanjem žučne rasprave I stavova o tome šta je mučenje: prijetnja da će ti poubijati djecu, ili zabijanje eksera pod nokte? Simulirano strijeljanje, ili vadjenje očiju, ili prženje?

Ako se legalno utvrdi da su osumnjičenici ispitivani nelegalnim metodama, odgovornima treba držati i pravnike i više dužnosnike, a ne samo izravne ispitivače. Neki smatraju da je to upravo razlog trenutne Cheneyeve ofanzive, jer vjeruju da je Cheney možda i lično odobravao ovakve taktike, zaobilazivši čak i tadašnjeg predsjednika Busha, koji se do sada o ovome oglasio.

Amerika je otvorena demokratija, koja stoji na čelu promocije ljudskih prava ne samo ovdje, nego u svijetu. Zanima me kako , na primjer, Rusija ili Kina ispituju osobe osumnjičene za napade protiv njih, ali to nikada niko neće saznati, zar ne? To, medjutim, nije ni važno, jer Amerika, šampion ljudskih prava, tu titulu drži upravo zato što ih poštuje, čak i kod osumnjičenih za terorizam i ubijanje Amerikanaca. Jednačina je sasvim prosta: ako su korištene metode koje američki zakon zabranjuje,onda odgovorne i počinitelje treba i kazniti.

Objavljeno: 04.09.2009.


Noviji postovi | Stariji postovi

Blog Glasa Amerike
<< 06/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

VIJESTI

FACEBOOK
Glas Amerike - Studio Washington on Facebook

LINKOVI

MOJI FAVORITI


Powered by Blogger.ba